HOUSING.YU

PRAVO NA STAN

PROIZVODNJA PROSTORA SVAKODNEVNOG
ŽIVLJENJA U JUGOSLAVIJI (1945.–1991.)

Projekt se bavi proizvodnjom prostora svakodnevnog življenja u socijalističkoj Jugoslaviji u razdoblju od 1945. do 1991. Cilj mu je, sveobuhvatnim, interdisciplinarnim i metodološki inovativnim pristupom, temeljenim na analizi djelovanja triju skupina aktera – vlasti, proizvođača (urbanista, arhitekata i građevinske industrije) te građana-korisnika – proizvesti nova saznanja o ključnim fenomenima izgradnje stana i stambene zajednice socijalističke države: stambenim politikama, stambenim naseljima, oblicima građanske participacije u kontekstu samoupravljanja te pripadajućim sustavima razmjene znanja.

Za vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije, federacije šest republika – Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije – izgrađeno je 60–70 % današnjeg stambenog fonda država nasljednica, članica i kandidatkinja EU-a. U tom procesu intenzivne gradnje Jugoslavija je provela niz globalno jedinstvenih eksperimenata u stanogradnji, čime je generirala golem fond znanja kojemu danas, zbog vremenskog odmaka, životnog vijeka sudionika te sustavne nebrige o arhivskoj građi, prijeti nestanak.

Socijalistička Jugoslavija započela je kao slabo razvijena, agrarna, dobrim dijelom nepismena i u Drugom svjetskom ratu teško razorena zemlja, koja je u narednim desetljećima prošla kroz ubrzanu modernizaciju, snažan gospodarski rast, a zatim stagnaciju i krizu. U društvu u kojem je u središtu deklarativnog vrijednosnog sustava bio radni čovjek a ustavom je bilo zajamčeno pravo na kvalitetan stambeni prostor, stanogradnja je bila jedan od ključnih aspekata opće modernizacije. Stambeni standard kojeg ovaj projekt istražuje ne obuhvaća samo stan, nego i šire stambeno naselje, odnosno zajednicu koju shvaćamo kao teritorijalnu i društvenu jedinicu koja čini osnovu planiranja i izgradnje gradova te čija svojstva moraju zadovoljiti potrebe svakodnevnog života. Naime, stambene politike bile su nerazdvojive od društvenih i ekonomskih politika Jugoslavije te su zato morale odgovarati na izazove i specifičnosti višenacionalne i višejezične federacije čije su sastavnice bile na različitim razinama gospodarskog i kulturnog razvoja. Istodobno, stambene politike odražavaju transformaciju centralizirane države sovjetskog tipa u državu radnikasamoupravljača, koji emancipirano odlučuju o svim aspektima rada i življenja, uključujući i stanovanje.

Od 1950. godine Jugoslavija provodi tri političke, ekonomske i društvene, a posljedično i stambene reforme s istom zadaćom: uspostaviti zakonodavne, provedbene, materijalne i strukovne okvire masovne stanogradnje. U tom se okviru eksperimentira s različitim oblicima stambenog standarda, tipologijama stambenih zgrada i naselja, oblicima vlasništva, modelima financiranja te organizacije proizvodnje.

Projekt okuplja istraživače iz različitih znanstvenih disciplina, zemalja i akademskih zajednica, koji uspostavljaju mrežu suradnje i razmjene znanja te kroz raznolike aktivnosti stvaraju trajne veze sa znanstvenim, obrazovnim, strukovnim i javnim poljem u kojem djeluju.

Istraživanje je inovativno i u tehnološkom smislu: prikupljeni se podatci strukturiraju u digitalni sustav koji omogućuje analizu kontakata aktera socijalističke stanogradnje u Jugoslaviji i njihovih utjecaja, kao i vremenskih podudarnosti i relacija koje analognim putem nije bilo moguće prepoznati i analizirati.

Zbog jedinstvenosti i relevantnosti istraživane građe te metodologije koja nadilazi tradicionalna istraživanja povijesti arhitekture, projekt ima potencijal snažnog utjecaja na znanstvenu i obrazovnu zajednicu, stručnjake, arhitekte, prostorne planere i donositelje javnih politika, ali i na širu javnost, kako u zemljama u kojima se provodi tako i na europskoj razini. Projekt doprinosi valorizaciji autentičnosti jugoslavenskog socijalističkog stanograditeljskog projekta i njegove pozicije unutar paneuropskog projekta Homes for all People, zaključenog 1980-ih u zapadnoj i 1990-ih u istočnoj Europi.

Konačno, projekt uspostavlja vrijedan repozitorij znanja i praksi za suočavanje sa suvremenom stambenom krizom te širim društvenim i okolišnim izazovima današnje Europe. Projekt je strukturiran u dva istraživačka ciklusa – prvi, od 1. do 36. mjeseca, usmjeren na istraživanje i proizvodnju znanja, i drugi, od 36. do 60. mjeseca, usmjeren na sintezu rezultata i njihovu diseminaciju – te u četiri istraživačka pravca.