ISTRAŽIVAČKI PRAVCI
1.
ARHITEKTONSKI I URBANISTIČKI STANDARD STANOVANJA I NJIHOVO PORIJEKLO
U socijalističkoj Jugoslaviji urbanisti, arhitekti i građevinska poduzeća su provodili zadatke masovne urbanizacije i stambene izgradnje zadane političko-ekonomskim i stambenim reformama. Zato je prvi istraživački cilj ispitati kako ti akteri planiraju, projektiraju i realiziraju stambena naselja, zgrade i stambene jedinice, oslanjajući se na suvremene i/ili naslijeđene projektantske i planerske prakse.
Uloga arhitekata i urbanista razmatra se na dvjema razinama: (1) planiranja i projektiranja te (2) realizacija standarda stambene jedinice i stambenog naselja. Istraživanje se temelji na uzorku odabranih stambenih naselja iz svih šest republika, za svako reformsko razdoblje. Stambeno naselje promatra se u širem urbanom i regionalnom kontekstu, kroz odnose stanovanja i drugih monofunkcionalnih zona, koji upućuju na specifične aspekte stambenog standarda (npr. onečišćenje okoliša uzrokovano blizinom radnih zona i industrijskih postrojenja). Razvoj standarda stambene jedinice istražuje se u odnosu na date materijalne i tehnološke uvjete. Analiza aktivnosti građevinskih poduzeća specijaliziranih za stambenu izgradnju identificira probleme izazvane reformama i načine prilagodbe, pri čemu su u fokusu promjene u organizaciji rada i tehnologiji. Posebna se pažnja posvećuje dominantnim, ali nedovoljno istraženim polumontažnim sustavima građenja. Istraživanje standarda stambenih jedinica rezultirat će katalogom odabranih primjera.
2.
UKLJUČIVANJE SAMOUPRAVNIH GRAĐANA U STAMBENU PROIZVODNJU
Druga istraživačka cjelina bavi se transformacijom djelovanja, položaja i šire uloge građana Jugoslavije tijekom socijalističkog razdoblja – od pasivnih primatelja odluka do aktivnih sudionika u oblikovanju prostora svakodnevnog života. Polazi se od teze da je građanska participacija u socijalističkom društvu bila dvosmjeran proces između vlasti i građana, u kojem su sudjelovali i arhitekti i urbanisti, izravno ili neizravno.
Istraživanje stambene kulture usmjereno je na načine predstavljanja i širenja poželjnih modela suvremenog stambenog standarda na razini stambenih jedinica i naselja, ali i na tehnike suptilnog uvjeravanja kojima vlast i struka nastoje potaknuti građane na njihovo prihvaćanje.
U okviru ove cjeline detaljno se analiziraju dva najuspješnija modela građanske participacije. Prvi je organizacija i djelovanje stambenih zadruga – model naslijeđen iz međuratnog razdoblja, koji se u poratnim desetljećima dalje razvija i širi zahvaljujući kontinuiranoj podršci države i općina. Drugi je model društveno usmjerene stanogradnje (DUSI), usmjeren na snažnije povezivanje svih sudionika u stambenoj proizvodnji s ciljem povećanja kvalitete stanovanja i zadovoljstva korisnika. Njihovi se mehanizmi i učinci istražuju s posebnim naglaskom na ulogu arhitekta u izravnom radu s krajnjim korisnicima – stanarima stanova, obiteljskih kuća i stambenih zgrada.
Projekt ispituje i kako su građani ostvarivali pravo na stanovanje putem izravnog djelovanja, prvenstveno kroz (ne)planiranu individualnu gradnju, te na koji su način struka i vlasti nastojale istu regulirati. Struka je pokušavala držati ovaj tip gradnje pod nadzorom i barem djelomičnom kontrolom, stvarajući tipske projekte, privremena montažna rješenja te organizirajući sanacije područja nelegalne gradnje, pri čemu su individualna montažna stanovanja bila uključivana u razvojne planove. Taj se tip produkcije prostora svakodnevnog življenja početkom 1960-ih uvodi u središnji diskurs struke i politike (potaknut hitnim odgovorom na potres u Skoplju 1963.) te se promatra u kontekstu hitnog zbrinjavanja u prirodnim katastrofama i mogućim ratnim razaranjima.
3.
STANOVANJE I POLITIČKO-EKONOMSKE REFORME
Treća istraživačka cjelina bavi se stambenim reformama, smještenima u kontekst tadašnjih političko-ekonomskih reformi socijalističke Jugoslavije. Od 1950-ih Jugoslavija provodi tri opće političko-ekonomske reforme te popratne stambene reforme, usmjerene na modernizaciju zemlje i podizanje životnog standarda, što neizostavno uključuje i masovnu stambenu izgradnju. Društvena stanogradnja pritom prolazi nekoliko faza: od ranog razdoblja dominacije stambenih fondova i snažno centraliziranog upravljanja, preko postupnog jačanja tržišnih mehanizama od sredine 1960-ih, do uvođenja sustava društveno usmjerene stanogradnje (DUSI) nakon političkih i ustavnih promjena 1970-ih godina.
Istraživanje stambenih politika Jugoslavije utvrđuje njihov administrativni, financijski, institucionalni i zakonodavni okvir na razini federacije, republika i općina, kao i međuodnos političko-ekonomskih i stambenih politika te unutarnje i vanjske politike. Poseban se naglasak stavlja na sudionike reformi – vlasti, proizvođače i građane – te na to kako česte političke, ekonomske i društvene reforme preoblikuju zakonodavne i institucionalne okvire, uvode nove modele upravljanja stambenom politikom, lokalnom samoupravom i urbanističkim planiranjem te otvaraju prostor za različite oblike sudjelovanja struke i javnosti.
Radi bolje razumljivosti dijaloga države i struke u donošenju odluka o komunalnim pitanjima i stanovanju, projekt posebno analizira djelovanje Stalne konferencije gradova i općina Jugoslavije (SKGOJ) kao glavne savezne platforme za komunikaciju vlasti, lokalne samouprave i stručnih organizacija. SKGOJ, osnovan 1953. u Beogradu kao dobrovoljna udruga gradova i općina, postupno okuplja urbana središta diljem Jugoslavije i djeluje kao forum za artikulaciju lokalnih interesa, razmjenu iskustava i oblikovanje zajedničkih stajališta. Uz redovite aktivnosti, istražuju se njezina izdavačka djelatnost (među ostalim časopis Komuna), organizacija savjetovanja i konferencija te razvoj mreža međunarodne suradnje.
Za kvalitetu svakodnevnog života građana ključna razina provedbe stambenih reformi jest razina stambenog naselja, odnosno mjesne zajednice – najmanje društvene i teritorijalne jedinice u kojoj se društveno samoupravljanje spušta na najnižu i najizravniju razinu odlučivanja. Projekt istražuje povijest njezina svakodnevnog funkcioniranja, odnos stanovnika prema stambenoj zajednici te pravnu i društvenu konstrukciju mjesne zajednice kao instrumenta provedbe stambenih politika. U okviru povijesti svakodnevnog života stambenih naselja analiziraju se mehanizmi mikro-samoupravljanja na razini pojedinih kućnih savjeta. Kako bi se adekvatno valorizirao modernizacijski iskorak stambene politike socijalističke Jugoslavije, istraživanje obuhvaća i međuratno razdoblje: stanovanje, urbanističko zakonodavstvo, djelovanje stambenih zadruga te rad Saveza gradova Kraljevine Jugoslavije (1927.–1941.), prethodnika SKGOJ-a.
4.
ARHITEKTONSKI I URBANISTIČKI DISKURS O STANOVANJU – IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA
Četvrta istraživačka cjelina nadovezuje se na prethodne tri i usredotočuje se na arhitektonski i urbanistički diskurs o stambenim naseljima i stambenim jedinicama. Taj se diskurs smješta u međuprostor između, s jedne strane, zadataka definiranih društvenim i stambenim reformama, profesionalnog položaja arhitekata i urbanista u društvu, organizacije stručnog rada i materijalnih uvjeta te, s druge strane, realiziranog stambenog fonda. Na taj se način ispituje opseg i granice utjecaja ostalih sudionika u procesu stanogradnje.
Primarna riječ u oblikovanju stambenih naselja, stambenih jedinica i urbanističkog diskursa pripadala je republičkim društvima i saveznim udruženjima urbanista (USJ) i arhitekata (SAJ), kao i vodećim stručnim autoritetima. SAJ diskurzivno oblikuje polje stanovanja pod vidljivim utjecajem međunarodnih strukovnih organizacija, ponajprije Međunarodne unije arhitekata (UIA), Međunarodne federacije za stanovanje i planiranje (IFHP), CIAM-a te Stambene komisije pri UN-ovoj Komisiji za Europu. Urbanizam je u tom razdoblju ključna disciplina za provedbu državnih razvojnih planova, dok se arhitektura postupno premješta iz područja graditeljstva u područje kulturne proizvodnje. Polazeći od tih pretpostavki, četvrta istraživačka cjelina sintetizira sve utvrđene, naslijeđene i suvremene – izravne i neizravne – međunarodne razmjene znanja među sudionicima u području stambene izgradnje u socijalističkoj Jugoslaviji. Cilj je valorizirati autentičnost jugoslavenskog modela stanogradnje i njegov doprinos paneuropskom poslijeratnom projektu Homes for All People („Domovi za sve ljude“).